
U severnoj polovini zapadnog poluobličastog svoda crkve Svetih apostola u Solunu sačuvana je Vajoforos, odnosno mozaik Hristovog ulaska u Jerusalim. Naspram nje, u južnoj polovini, nalazi se Preobraženje. Predstava pripada živopisu koji se pripisuje carigradskom patrijarhu Nifonu I i tradicionalno se datuje u godine njegovog patrijaršijskog stolovanja (1310–1314). Dendrohronološka analiza drvene građe hrama dovela je, međutim, i do kasnijeg predloga za njegovu izgradnju, oko 1329. godine ili nešto posle. Zajedno s ostalim scenama Dodekaortona, ciklusa dvanaest velikih praznika, Ulazak je bio namenjen gornjoj zoni naosa, iznad kamenog venca koji teče u visini impostâ stubova. Baza podataka Mosaic Univerziteta u Saseksu beleži ove scene u svodovima krakova krsta, na lucima i na zapadnom zidu.
Zlatna pozadina skinuta je gotovo u celini, a na njenom mestu danas se prostire oker-smeđa površina, velikim delom prekrivena malterom novijeg konzervatorskog zahvata. Na njoj likovi, stene i građevine čuvaju svoje kockice poput ostrva, nepravilnih ivica tamo gde ih je propadanje nagrizlo. I Hristov oreol, lišen zlata, nazire se samo kao tamniji disk oko glave.
Dve epizode u planinskom predelu
U rasporedu teme mozaičar je sledio starije vizantijske uzore, koji su se nastavili i u paleološkim predstavama. Zadržao je dve grupe koje je vizantijska ikonografija ustalila za ovu scenu. Prvu čini Isus sa svojom pratnjom, na putu ka gradu, drugu mnoštvo koje izlazi da ga dočeka. Samu shemu je ipak obradio s ličnom invencijom. Kosa uzvišica tla tamnog obrisa penje se od nogu životinje do središta predstave i deli predeo na dva dela. Tako dve grupe stoje na različitim nivoima istog planinskog prostora.
Levo i visoko uzdiže se Maslinska gora, stenoviti vrh s belim odsjajima na grebenima. Na njenom kraju, niže, građevina s ravnim vencem mogla bi označavati Vitfagiju, koju jevanđelist Matej (21, 1) i jevanđelist Marko (11, 1) pominju neposredno pre ulaska. Desno, gotovo celom visinom kompozicije, prostire se Jerusalim. Čine ga bedemi s kulama i lučnim otvorima, krovovi pokriveni crvenim crepom, zasvođene mase naslagane u visinu i građevine koje istovremeno pokazuju fasadu i bočnu stranu. U središtu grada dominira kružna građevina s tamburom i rebrastom kupolom. Svetle kockice arhitekture, bele, sive i u tonovima okera, unose svetlost u gornji desni deo kompozicije.
Hristos i njegova pratnja
Hristos sedi bočno na životinji. Telo mu je okrenuto ka posmatraču, a pogled udesno, ka gradu. Nosi tamnoplavi himation koji u teškim naborima pada preko kolena. U levoj ruci drži zatvoren svitak oslonjen na butine. Desna, koja je posmatraču s leve strane, pružena je u stranu, s prstima povijenim nadole. Životinja, svetlosive boje koja gotovo prelazi u belu, skreće na strmi put nadole ulevo, glave spuštene između prednjih nogu. U njenom modelovanju vidi se posebna brižljivost: redovi kockica prate krivine mišića na nogama i sapima, a svetlost na dlaci dočarana je belim linijama koje se lome na sivoj boji.
Iznad životinje i pored Hrista zbija se grupa muškaraca. Ona odgovara učenicima. Prema Mateju (21, 6–7), dvojica od njih dovela su magaricu i magare i metnula na njih svoje haljine. Napred stoji Petar, čvrsto obavijen okerastim himationom sa zlatastim odsjajima, pognute glave i ruku skupljenih pred sobom. Pored njega mlađi lik u svetloj odeći prinosi ruku blizu lica. Iza njih pomaljaju se bradati muškarci, jedan u svetlom himationu senčenom plavim naborima. Glave se preklapaju, pa se kod nekih lica u pozadini razaznaje samo gornji deo.
Mnoštvo na gradskoj kapiji
Mnoštvo Jevreja izlazi kroz lučnu kapiju desno. Prvi korača starac sede brade, obavijen zelenkastoplavim himationom, s trupom nagnutim napred. Pruža jednu ruku ka Hristu, s dlanom okrenutim nagore. Iza njega stoji čovek u crvenkastom himationu, a pored njega drugi, u tamnosmeđoj odeći, drži tanku zelenu granu. U dubini se glave umnožavaju, golobrada mladalačka lica među bradatima, sve dok se grupa ne izgubi u otvoru kapije. Iznad glava razaznaju se tanke zelene stabljike. Te grane, vaija, dale su prazniku ime. Jovan (12, 13) piše da su „uzeli grane od finika i izišli mu u susret“.
Deca na putu i na drvetu
Između dve grupe, iznad glava učenika, uzdiže se drvo tamnog lišća. Lišće je mestimično sačuvano u gustim skupinama, s prazninama između njih. U granama se razaznaju dvoje dece, jedno više, drugo nagnuto gotovo vodoravno duž jedne grane. Treće, niže, pruža ruku ka lišću. Dole se put spušta koso ka donjem levom uglu, kao svetla traka od gusto složenih sivih i belih kockica. Na njemu se dvoje dece saginje i prostire tkanine, okerastožutu i crvenkastu. Nešto više pojavljuje se treće dete pored tankih zelenih grana. Matej piše da je „mnogi narod prostirao haljine svoje po putu, a drugi rezali granje od drveta“ (21, 8). Na mozaiku ove radnje vrše deca. Nešto kasnije u svom kazivanju jevanđelist pominje decu koja u hramu viču: „Osana sinu Davidovu!“ (21, 15).
U ovaj donji deo predstave dopire, posle zime, prirodna svetlost s prozora kupole. Joanis Ilijadis, u svojoj studiji osvetljenja hrama, opisuje sledeću pojavu. Oko devet sati ujutru snopovi padaju najpre na zapadnu unutrašnju površinu tambura kupole, a zatim na severozapadni pandantiv. Nekoliko minuta kasnije prelaze na severnu polovinu zapadnog svoda i klize preko donjeg dela Ulaska u Jerusalim. Leti, oko 6.50 ujutru, snopovi najpre osvetljavaju jevanđelistu Marka. Kako se sunce penje, svetlost se premešta na južnu polovinu svoda i obasjava tri učenika u donjem delu Preobraženja.
Izgubljeno zlato i mozaičari
Mozaički živopis je, kako izgleda, ostao nedovršen. Prekid radova doveden je u vezu s Nifonovim uklanjanjem s patrijaršijskog trona. Konha apside izgleda da je ostala neukrašena, dok oltarski prostor čuva zidno slikarstvo koje se pripisuje igumanu Pavlu, drugom ktitoru hrama. Kada je crkva pretvorena u džamiju, između 1520. i 1530. godine, predstave su prekrivene malterom; zlatna pozadina tada je već bila gotovo sasvim skinuta. Marija Jakovljeva beleži mišljenje da su zlato najverovatnije skinuli hrišćani, budući da su figuralne scene brižljivo sačuvane. Mozaike je 1952. godine konzervirao Fotis Zahariju, a novi radovi izvedeni su 2002–2004. Crkva pripada Ranohrišćanskim i vizantijskim spomenicima Soluna, upisanim 1988. godine na Uneskovu listu Svetske baštine. Odgovarajući upis ubraja je među spomenike paleološke renesanse i pominje učvršćivanje njenih mozaika.
O poreklu majstora mišljenja se razilaze. Kako sažima Marija Jakovljeva, Andreas Ksingopulos pripisao je mozaike lokalnoj solunskoj radionici. Pol Andervud je tvrdio da su ih izradili majstori iz Carigrada, i to gledište je kasnije prevladalo. Neki istraživači su čak smatrali da je ista prestonička radionica radila i u manastiru Hori. Sama Jakovljeva predlaže oprezniji stav. Oslanja se na izražajnu plastičnost likova, na arhaizujući karakter živopisa i naročito na hladan, blag, srebrnastosiv kolorit, koji se razlikuje od tamnijih i gušćih boja Hore. Zaključuje da su neki od majstora mogli biti meštani. Na Ulasku u Jerusalim siva se vraća u mnogim nijansama, na životinji, u himationima pratnje, na putu i u kamenju grada. Pored kula Jerusalima, uz gornju desnu ivicu, još se razaznaje nekoliko zlatnih kockica nekadašnje zlatne pozadine.
Izvori i literatura
- Iliadis, I. (2009). The Church of the Holy Apostles in Thessalonike: A study of the natural light. Jahrbuch der Österreichischen Byzantinistik, 59, 95–105.
- UNESCO World Heritage Centre. Paleochristian and Byzantine Monuments of Thessalonika (br. 456).
- University of Sussex, Sussex Centre for Byzantine Cultural History. Holy Apostles (Thessaloniki). Baza podataka Mosaic.
- Yakovleva, M. (2016). Мозаики церкви свв. Апостолов в Фессалонике: проблемы иконографии, стиля и происхождения мастеров. Вестник РГГУ. Серия «Философия. Социология. Искусствоведение», 1, 127–139.
Citirajte ovaj članak
Kako citirati ovaj članak
Pafilis, T. M. „Ulazak u Jerusalim u crkvi Svetih apostola u Solunu“. Grčka enciklopedija, 21. novembar 2026. https://www.elpedia.gr/sr/ulazak-u-jerusalim-crkva-svetih-apostola-solun/.
Pafilis, T. M. (2026, 21. novembar). Ulazak u Jerusalim u crkvi Svetih apostola u Solunu. Grčka enciklopedija. https://www.elpedia.gr/sr/ulazak-u-jerusalim-crkva-svetih-apostola-solun/
Pafilis, T. M. „Ulazak u Jerusalim u crkvi Svetih apostola u Solunu“. Grčka enciklopedija, 21. novembar 2026, https://www.elpedia.gr/sr/ulazak-u-jerusalim-crkva-svetih-apostola-solun/. Pristupljeno .
Pafilis, T. M. (2026) „Ulazak u Jerusalim u crkvi Svetih apostola u Solunu“, Grčka enciklopedija, 21. novembar. Dostupno na: https://www.elpedia.gr/sr/ulazak-u-jerusalim-crkva-svetih-apostola-solun/ (Pristupljeno: ).





