
Desnom rukom čvrsto obuhvativši smotani gornji kraj svitka koji se odvija gotovo do donje ivice slike, sveti Ikumenije, episkop Trikijski, prikazan je u poprsju, sa glavom blago okrenutom ulevo od posmatrača. Ova zidna slika pripada živopisu katolikona manastira Ipapanti (Sretenja Gospodnjeg) na Meteorima. Manastir je sagrađen u udubljenju strme stene, a njegov ktitorski natpis smešta podizanje i živopisanje hrama u 6875. godinu od stvaranja sveta, to jest u 1366/67. godinu. Episkop jednog tesalijskog grada drži tekst koji govori o gradu, i to u isposnici smeštenoj u udubljenju stene, nedaleko od Trike. Na toj podudarnosti počiva tumačenje predstave koje sledi.
Katolikon Ipapanti i datovanje živopisa
Natpis je sačuvan na zapadnom zidu naosa, iznad vrata koja iz priprate vode u naos. Kao ktitora navodi „kir Nila“, jeromonaha, prota Stagonskog skita i igumana manastira Dupijani. Drugi natpis, na severnom zidu, troškove živopisanja pripisuje Konstantinu, koji je kasnije dobio monaško ime Kiprijan. Prema prvom natpisu, hram je prvobitno bio posvećen Vaznesenju Gospodnjem. U hronološkoj odrednici natpis pominje kao vladara Simeona Uroša Paleologa, „cara Romeja, Srbije i Romanije“, a kao episkopa Stagonskog Visariona I. Spomenik se time jasno smešta u godine srpske vlasti u zapadnoj Tesaliji. Zvanična internet-stranica manastira Veliki Meteor, u odeljku o metosima manastira, opisuje katolikon kao jednobrodni hram sa krstoobraznim krovom i prostranom pripratom iz kasnijeg vremena. Engleska verzija datuje živopis naosa u 1368. godinu, grčka navodi 1366, a natpis 1366/67. Živopis priprate, datovan u 1784. godinu, delo je Dimitrija Zukisa iz Kalaritesa i njegovog učenika Georgija i pripada sasvim drugom sloju.
Uske površine malog hrama nisu dopustile da se razvije čitav uobičajeni program. Sveti oci, kako se navodi u opisu živopisa, prikazani su uglavnom u oltarskom prostoru, i to u poprsju. Natpise je objavio Nikos Bes 1909. godine, a spomenik je kasnije sistematičnije proučio Gojko Subotić (1966). U leto 2003. godine 7. eforija za vizantijske starine, u saradnji sa manastirom Veliki Meteor, konzervirala je živopis; radove su izveli konzervatori Margaritis Micacikas i Stavrula Naku. Posle čišćenja postali su vidljivi detalji koji su ranijim istraživačima promakli.
Lik episkopa
Lice dominira kompozicijom. Izduženo je i usko, s visokim, ćelavim čelom preko kojeg prelaze tanki beli potezi četkice, i s malim pramenom na vrhu. Bele linije ističu i kosu na slepoočnicama. Brada, duga i šiljata, deli se na pramenove od naizmenično svetlih i tamnih linija i spušta se do grudi. Oči, krupne, teških kapaka, gledaju iskosa ulevo od posmatrača. Taj pokret, zajedno s blagim nagibom glave, ublažava frontalnost koju bismo očekivali od arhijerejskog lika. Iza glave se oreol jarkog okera, sa tamnocrvenom konturom i tankim belim rubom, jasno odvaja od duboke plave pozadine.
Odežde su arhijerejske odežde tog vremena: beli polistavrion i omofor sa velikim tamnocrvenim krstovima. Na ivici predstave, levo od posmatrača, naziru se delovi drugih crvenih krstova. Leva ruka svetitelja se ne vidi. Desna, prstiju savijenih oko smotanog kraja, drži svitak visoko, uz rame, tako da beli list pada koso ispred grudi i pokriva gotovo polovinu širine kompozicije.
Natpis s imenom i svitak
Na plavoj pozadini, levo od oreola, natpis s imenom ispisan je u redovima postavljenim jedan iznad drugog, svetlim velikim slovima. Reč «ἅγιος» je skraćena. U imenu slovo Η označava i početno ΟΙ i Ι nastavka. U normalizovanom pisanju glasi Ὁ ἅγιος Οἰκουμένιος. Na svitku je pet redova teksta krupnim crnim majuskulnim pismom, odvojenih tankim linijama; prva reč podeljena je između prva dva reda. Sa razrešenim skraćenicama tekst glasi:
Μνήσθητι, Κύριε, τῆς πόλεως ἐν ᾗ κατοικοῦμεν.
Prevod na srpski
„Pomeni, Gospode, grad u kome živimo.“
Izbor ovog teksta za arhijereja koga je mesno predanje poštovalo kao zaštitnika Trike čini se opravdanim, iako grad na svitku nije imenovan. Formulacija podseća na molitvu anafore u Svetoj liturgiji svetog Jovana Zlatoustog, gde se javlja oblik «παροικοῦμεν». Slikar je u ruku episkopa stavio molitvu za grad, a ta se molitva čitala u malom manastiru blizu njegovog sedišta.
Slikarski rukopis i umetničko okruženje
Modelacija lica polazi od tamnog, zelenkastog proplazmosa, to jest prvog tamnog sloja na kojem se grade svetli tonovi, i nastavlja se toplim okerima. Na jagodicama, ispod očiju, šire se crvenkaste mrlje, dok svetla padaju u tankim, gotovo paralelnim belim linijama na čelo, hrbat nosa i bradu. Obris lobanje, lukovi obrva i brazde brade izvučeni su sigurnom, skoro kaligrafskom linijom. Volumen lica i dalje je nagovešten, ali lik organizuje pre svega linija, a ne neprekidan prelaz svetlosti i senke.
Slikar Ipapanti ostaje anoniman. Konstantinos Vafijadis (Vapheiades), proučavajući vizantijsko slikarstvo Meteora, povezuje njegov izraz sa fragmentima zidnog slikarstva u manastiru Veliki Meteor i smatra verovatnim da je isti umetnik tamo radio nešto pre 1366. godine. Ukazuje i na blisko srodstvo sa živopisom Bogorodice Olimbiotise u Elasoni (1332–1355) i katolikona Svetog arhangela Mihaila u Lesnovu, a čitavu grupu svrstava u umetničku struju koja se proširila južnim Balkanom u periodu srpske vlasti. Lik Ikumenija, s izraženom linearnošću i živim, čistim bojama, bez teškoća se uklapa u taj opis, iako jedno izdvojeno poprsje nije dovoljno da se sudi o celoj radionici.
Ko je bio Ikumenije Trikijski
Lice prikazano ovde zaokupljalo je istraživače isto koliko i spomenik. Hristos Krikonis u studiji Ο Οικουμένιος Τρίκκης beleži da je nauka razlikovala tri istoimene ličnosti iz veoma različitih epoha: prva se smešta u prvu polovinu 4. veka, druga u prvu polovinu 6, a treća u sredinu 10. veka. Ikumeniju iz 6. veka pripisuje se tumačenje Otkrivenja, dok su sa onim iz 10. veka povezivana tumačenja Dela apostolskih i Poslanica. Krikonis zastupa stav da je svetitelj i zaštitnik Trike koga poštuje mesno predanje ličnost iz 4. veka. Glavni izvor tog predanja jesu Pohvalno slovo i Služba koje je sastavio Antonije, mitropolit Larisijski, koji je, prema autoru, živeo u Trici od 1340. do 1362. godine i istovetan je sa kasnijim patrijarhom Antonijem.
Prema Pohvalnom slovu, Ikumenije je poticao iz Kapadokije, bio je sinovac svetog Ahilija Larisijskog i pratio ga je na Prvi vaseljenski sabor 325. godine. Kasnije ga je Ahilije rukopoložio za episkopa Trike. Isti tekst pominje i isposnicu svetitelja blizu grada, „Katafigion“, koju Krikonis smešta verovatno oko osam kilometara severno. Reč je o hagiografskom kazivanju iz 14. veka i o svedočanstvu o poštovanju svetitelja u Antonijevo vreme. Sam Krikonis navodi još jedan podatak. Patrijarh Filotej Kokin savetovao je sveštenika da na proskomidiji vadi česticu i za Ikumenija, zajedno sa arhijerejima kao što je Ahilije; pominjao je, dakle, «Ἀχιλλίου Λαρίσης, Οἰκουμενίου Τρίκκης καὶ πάντων τῶν ἁγίων ἱεραρχῶν» (Ahilija Larisijskog, Ikumenija Trikijskog i sve svete arhijereje).
Ova dva svedočanstva, Antonijevo Pohvalno slovo i Filotejev pomen, pripadaju otprilike istim decenijama kao i živopis Ipapanti. Prisustvo Ikumenija u Nilovom katolikonu uklapa se, dakle, u razdoblje u kojem je poštovanje mesnog svetitelja posvedočeno i u Larisijskoj mitropoliji i u Patrijaršiji. U spisku zidnih predstava Ikumenija koji objavljuje Krikonis manastir Ipapanti izričito se navodi, pored hramova u Trikali, jednog starog hrama u Kalambaki i manastira Spasa i Rusanu. Deo njegovih moštiju, koje je prema Pohvalnom slovu car Samuilo krajem 10. veka preneo u kraj Herakleje Pelagonijske, vratio se kasnije u Triku. Krikonis navodi da je pronađen u riznici hrama Bogorodice Faneromeni, u srebrnom kovčežiću koji natpis na unutrašnjoj strani poklopca datuje u 1801. godinu.
Izvori i literatura
Sveti manastir Veliki Meteor. (b. d.). Metochia – Dependencies, odeljak „Monastery of the Hypapante“. Sveti Meteori.
Krikonis, H. T. (b. d.). Ο Οικουμένιος Τρίκκης. Υπήρξε επίσκοπος, άγιος και πολιούχος της Τρίκκης; [Ikumenije Trikijski. Da li je bio episkop, svetitelj i zaštitnik Trike?] (str. 309–331). Repozitorijum Pandemos, Univerzitet Panteion.
Vapheiades, K. M. (2023). Byzantine Wall Paintings and Icons at Meteora. Actual Problems of Theory and History of Art, 13, 291–298.
Citirajte ovaj članak
Kako citirati ovaj članak
Pafilis, T. M. „Sveti Ikumenije Trikijski: zidna slika u manastiru Ipapanti na Meteorima“. Grčka enciklopedija, 15. novembar 2026. https://www.elpedia.gr/sr/sveti-ikumenije-trikijski-zidna-slika-manastir-ipapanti-meteori/.
Pafilis, T. M. (2026, 15. novembar). Sveti Ikumenije Trikijski: zidna slika u manastiru Ipapanti na Meteorima. Grčka enciklopedija. https://www.elpedia.gr/sr/sveti-ikumenije-trikijski-zidna-slika-manastir-ipapanti-meteori/
Pafilis, T. M. „Sveti Ikumenije Trikijski: zidna slika u manastiru Ipapanti na Meteorima“. Grčka enciklopedija, 15. novembar 2026, https://www.elpedia.gr/sr/sveti-ikumenije-trikijski-zidna-slika-manastir-ipapanti-meteori/. Pristupljeno .
Pafilis, T. M. (2026) „Sveti Ikumenije Trikijski: zidna slika u manastiru Ipapanti na Meteorima“, Grčka enciklopedija, 15. novembar. Dostupno na: https://www.elpedia.gr/sr/sveti-ikumenije-trikijski-zidna-slika-manastir-ipapanti-meteori/ (Pristupljeno: ).





