Pređi na sadržaj

Bogojavljenje u Menologu Vasilija II

T. M. PafilisVizantijska i postvizantijska umetnostVizantijske minijature i rukopisi

Podeli
Minijatura Krštenja Hristovog iz Menologa Vasilija II: Jovan Preteča polaže ruku na Hristovu glavu u Jordanu, a dva anđela drže odeću na zlatnoj pozadini.
Krštenje Hristovo (Bogojavljenje), Menolog Vasilija II, kraj X ili početak XI veka. Minijatura je pripisivana Georgiju i Simeonu. Vatikanska biblioteka, Vat. gr. 1613, str. 299.

Krštenje Hristovo u Jordanu, događaj koji Crkva praznuje na Bogojavljenje, 6. januara, naslikano je na 299. strani kodeksa Vat. gr. 1613 Vatikanske biblioteke. Minijatura zauzima donju polovinu strane, ispod kratkog teksta koji pripoveda o događaju toga dana. Kodeks je poznat kao Menolog Vasilija II. Reč je o ilustrovanom sinaksaru prve polovine crkvene godine, od septembra do februara, sa 430 minijatura, a njegov prolog u stihovima povezuje ga s carem Vasilijem II (976–1025). Svakom od osam slikara pripisuje se određena celina minijatura. Scenu Krštenja En Pauel (Ann Powell), u doktorskoj disertaciji odbranjenoj na Univerzitetu u Edinburgu 1963. godine, pripisuje slikaru Georgiju. Ana Zaharova (Anna Zacharova) kasnije je predložila da se ona pripiše Simeonu.

Hristos u reci i nebo koje se otvara

U središtu kompozicije Hristos stoji uspravno, frontalno i nag, u Jordanu, koji ga pokriva do grudi. Voda, duboke plave boje, ispresecana je gustim, kratkim belim potezima četkice koji dočaravaju njeno kretanje. Telo, međutim, ne skriva. Boja reke leži kao providan sloj preko trupa i nogu, tako da se stopala i šake ocrtavaju ispod površine. Kosa je duga, brada kratka, a u oreolu se razaznaju kraci krsta. Desna ruka, levo za posmatrača, spušta se koso, s prstima raširenim nadole. Leva se spušta uz telo, blago savijena u laktu.

Gore, isečak kruga u prelivima plave boje dodiruje gornju crvenu liniju okvira minijature. Iz njega izlazi ruka s tamnom manžetnom na zglobu, prstima okrenutim nadole. Od prstiju polazi svetla traka svetlosti koja se okomito spušta do Hristovog oreola i obuhvata, malo ispod ruke, belog goluba raširenih krila, s malim oreolom. Zapis o ovoj strani u Index of Medieval Art Univerziteta Prinston opisuje isti raspored: Sveti Duh silazi u zracima iz ruke Božje, koja izlazi iz luka neba. Na toj vertikalnoj osi, u visini oreola, snop svetlosti susreće ruku Preteče.

Preteča i svedoci na levoj obali

Jovan Preteča stoji na levoj obali, na stenovitom ispustu. Jednu nogu ima savijenu i postavljenu više, i čitavim telom se naginje napred da bi desnu ruku položio na Hristovu glavu. Vidimo ga gotovo iz profila, s dugom, razbarušenom kosom, gustom bradom i oreolom. Nosi sandale i mrki himation u tamnim tonovima, čiji brojni, duboko osenčeni nabori prate savijanje kolena. Drugom rukom pridržava deo odeće u visini butine. U liku se spajaju zamah koraka ka vodi i opreznost pokreta izvedenog na uskom osloncu.

Dalje pozadi, na ivici kompozicije, stoje dvojica starih ljudi bele kose i brade, u sandalama. Prvi nosi beli himation preko svetloplavog hitona i pred sobom pridržava nabor himationa; drugi je ogrnut himationom boje okera. Lica su im ozbiljna, lice prvog gotovo strogo, i obojica posmatraju prizor. Index of Medieval Art ih naziva učenicima, dok Pauelova govori o dvojici apostola. Zaharova ih poistovećuje s Petrom i Andrejem.

Anđeli i odeća

Na suprotnoj obali, koja se strmo uzdiže ka crvenkastoj planini, stoje dva anđela s oreolima i belom trakom u kosi. Prednji, u belom himationu, blago naginje glavu prema Hristu i drži presavijenu plavu prugastu odeću koja mu pokriva ruke. Drugi, više i dalje pozadi, okrenut je licem posmatraču i drži tamnu tkaninu s belim trakama, koja visi preko stene. Iza njih se šire krila u sivosmeđim tonovima: jedno se otvara visoko, ispred crvenkaste planine, a drugo se spušta gotovo do tla. Isti raspored, s Pretečom i dvojicom muškaraca levo i dvojicom anđela s odećom desno, beleži i Index of Medieval Art. Pauelova ističe da se ista shema, s anđelima na jednoj i apostolima na drugoj obali, javlja već na oslikanom poklopcu relikvijara iz VI veka iz Laterana, kao i na mozaicima Dafnija.

Krst u Jordanu i pejzaž

Dole desno, gde se voda susreće s kamenim ispustom pod nogama anđela, uzdiže se mali beli stub s krstom na vrhu. Index of Medieval Art ga beleži kao stub koji nosi krst u Jordanu. Sličan stub navodi i u jednom drugom Krštenju, u kodeksu Vat. gr. 1156 (l. 290v), gde, međutim, Preteča stoji na desnoj obali, a odeću na levoj drže tri anđela bez krila.

Pauelova povezuje ovaj motiv s opisima mesta Krštenja koje su ostavili hodočasnici iz VI veka. Teodosije (oko 530) pominje gvozdeni krst na mermernom stubu, a anonimni hodočasnik iz Pjaćence (oko 570) drveni krst pobijen u vodu. Najstarije primere krsta u predstavama Krštenja Pauelova smešta u X vek i primećuje da motiv postaje uobičajen u XI, kao u Osios Lukasu. U Dafniju Jordan personifikuje rečno božanstvo. Prema njenom tumačenju, u minijaturi Menologa mesto tog klasičnog motiva zauzeo je jedan topografski element.

Pejzaž je sveden. Dva stenovita vrha uzdižu se iznad obala i jasno se ocrtavaju na zlatnoj pozadini. Levi, sivoplav, ostaje iza dvojice muškaraca; desni, veći i crvenkast, obuhvata anđele. U donjem desnom uglu raste mali žbun. Tanka crvena linija određuje unutrašnji okvir minijature. Između obala reka obrazuje veliku plavu površinu, koja se pruža od Hristovih grudi do donje ivice slike.

Strana 299 i njen tekst

Na stranama sinaksara minijatura zauzima otprilike polovinu visine, a tekst drugu polovinu. Studija D’Ajuta (D’Aiuto) opisuje liniranje strana u 32 reda, 16 za tekst i 16 za sliku. U njoj se prepoznaje i jedna jedina ruka pisara, koji je pisao u jednom stupcu elegantnim i veoma pravilnim minuskulom. To pismo se obično svrstava u „Perlschrift“, okruglo „biserno“ pismo, termin prema kojem D’Ajuto izražava rezerve. Na 299. strani tekst dolazi prvi, a slika za njim. Naslov je napisan aleksandrijskim majuskulom, a prva rečenica počinje velikim ukrašenim inicijalom B, koji izlazi na levu marginu. Celu stranu moguće je proučiti u digitalnoj kopiji Vatikanske biblioteke.

Naslov glasi „Μηνὶ τῷ αὐτῷ ϛ΄. Ἡ βάπτισις τοῦ Κ(υρίο)υ ἡμῶν Ἰ(ησο)ῦ Χ(ριστο)ῦ“. Tekst počinje rečima „Βουλόμενος ὁ Κ(ύριο)ς ἡμῶν καὶ Θ(εὸ)ς πληρῶσαι πᾶσαν δικαιοσύνην…“. Izraz odjekuje rečima koje Hristos upućuje Jovanu u Jevanđelju po Mateju (3, 15).

Prevod

Prevod obuhvata samo naslov i početak prve rečenice, onako kako su gore preneti. „Šestog dana istoga meseca. Krštenje Gospoda našeg Isusa Hrista.“ „Hoteći Gospod i Bog naš da ispuni svaku pravdu…“

Slikari i pitanje datovanja

Pored minijatura pisar je na marginama, majuskulom, zabeležio imena osam slikara ili napomenu „τοῦ αὐτοῦ“ („istoga“). Sve napomene je napisala ista ruka. D’Ajuto, sledeći studiju Ihora Ševčenka iz 1962. o minijaturistima kodeksa, smatra Pantoleona predvodnikom grupe; od ostalih pominje Mihaila iz Vlaherne i Mihaila Mlađeg.

Na margini 299. strane čita se „τοῦ αὐτοῦ“, napomena koja upućuje na ime Georgija na 296. strani. Georgiju Krštenje pripisuje Pauelova. Zaharova, ispitujući raspored listova i stil minijature, pripisuje je Simeonu; među pokazateljima na koje se poziva jesu način na koji su obrađena lica i kosi beli potezi u vodama Jordana.

O datovanju se i dalje raspravlja. U svom digitalnom opisu Vatikanska biblioteka smešta kodeks u kraj X veka. Pauelova prihvata nastanak između 979. i 989. godine, sledeći Sirarpi Der Nersesijan (Sirarpie Der Nersessian). Der Nersesijan se oslonila na poistovećivanje jednog stolpnika sa 238. strane s prepodobnim Lukom Stolpnikom, koji je, prema njenoj hronologiji, umro 979, kao i na odsustvo zemljotresa iz 989. u kalendaru. Ševčenko je, kako sažima D’Ajuto, predložio raspon 1001–1016, na osnovu pomena slikara Pantoleona u Žitiju prepodobnog Atanasija Atonskog. Sam D’Ajuto kodeks smešta još kasnije. Povezuje ga s Psaltirom Vasilija II u Biblioteci Marćana u Veneciji, koji je pisao isti pisar, i oba rukopisa najverovatnije smešta u drugu deceniju ili u početak treće decenije XI veka, ukoliko se održi veza Psaltira s pobedom kod Ključa (1014) ili s trijumfalnim ulaskom Vasilija II u Ohrid (1018). Predložena datovanja minijature Krštenja tako se protežu od poslednjih decenija X veka do poslednjih godina vladavine Vasilija II.

Izvori i literatura

Biblioteca Apostolica Vaticana. Vat. gr. 1613, Menologium Basilii II (digitalna kopija). DigiVatLib.

Index of Medieval Art, Princeton University. Calendar: January 6.

Zacharova, A. (2008). „Los ocho artistas del Menologio de Basilio II“. U: F. D’Aiuto (ur.), El «Menologio de Basilio II», Città del Vaticano, Biblioteca Apostolica Vaticana, Vat. gr. 1613. Libro de estudios con ocasión de la edición facsímil (str. 131–195).

Podelite ovaj članak

Citirajte ovaj članak

Kako citirati ovaj članak

Chicago

Pafilis, T. M. „Bogojavljenje u Menologu Vasilija II“. Grčka enciklopedija, 20. novembar 2026. https://www.elpedia.gr/sr/bogojavljenje-menolog-vasilija-ii/.

APA

Pafilis, T. M. (2026, 20. novembar). Bogojavljenje u Menologu Vasilija II. Grčka enciklopedija. https://www.elpedia.gr/sr/bogojavljenje-menolog-vasilija-ii/

MLA

Pafilis, T. M. „Bogojavljenje u Menologu Vasilija II“. Grčka enciklopedija, 20. novembar 2026, https://www.elpedia.gr/sr/bogojavljenje-menolog-vasilija-ii/.

Harvard

Pafilis, T. M. (2026) „Bogojavljenje u Menologu Vasilija II“, Grčka enciklopedija, 20. novembar. Dostupno na: https://www.elpedia.gr/sr/bogojavljenje-menolog-vasilija-ii/.