Pređi na sadržaj

Grčka enciklopedija umetnosti i kulture

Istorija, umetnost, kultura, mitologija, geografija i tehnologija

Aer sa scenama Dvanaest velikih praznika iz manastira Limonos

T. M. PafilisVizantijska i postvizantijska umetnost

Podeli
Aer sa scenama Dvanaest velikih praznika: crvena svila sa jedanaest okruglih oslikanih medaljona u tri reda, zlatnim gajtanom i resom na donjoj ivici
Aer sa jedanaest prazničnih medaljona u drugoj upotrebi. Minijature se pripisuju 16. veku. Crvena svila, 64 × 58 cm. Muzej manastira Limonos, Lezbos.

Aer sa scenama Dvanaest velikih praznika iz manastira Limonos na Lezbosu jeste komad crvene svile sa jedanaest kružnih medaljona, oslikanih u minijaturnoj razmeri. Medaljoni su, prema dokumentaciji zbirke, najpre služili nečemu drugom, a tek kasnije su našiveni tamo gde se danas nalaze. Predmet je dimenzija 64 × 58 cm, pripada Zbirci odežda i zlatoveza manastirskog muzeja i vodi se kao crkvena liturgijska tkanina. Minijature se pripisuju 16. veku. Tkanina koja ih nosi smatra se verovatno mlađom. Celina je, dakle, nastala u dve faze, slikarskoj i krojačkoj, a koliko ih vreme razdvaja, ne znamo.

Pokrov časnih darova

U pravoslavnoj liturgijskoj praksi aerom se naziva platno kojim se pokrivaju časni darovi. O tome kako se upotrebljavao u kasnovizantijsko doba svedočanstva je prikupio Roland Betancourt u svojoj studiji o solunskom epitafu. Prema njima, aer je pokrivao darove na Svetoj trpezi, a arhiepiskop solunski Simeon piše da su sveštenoslužitelji držali sveti pokrov iznad njih sve dok se ne završi Simvol vere. Za Veliki vhod posvedočeno je nošenje aera na đakonovom ramenu, dok se veliki aer mogao nositi iznad glava đakona. Ista studija razmatra i pojavu lika mrtvog Hrista na pokrovima Svete trpeze, gde se do 16. veka sreće već potpuna kompozicija Oplakivanja. Autor uz to beleži da se u periodu koji proučava izrazi „veliki aer” i „epitaf” nisu jasno razlikovali.

Svila, gajtan i jedno prazno mesto

Svila je tamnocrvena, sa utkanim biljnim motivom u istom tonu koji se mestimično nazire. Zlatni gajtan teče po celom obodu. Sa donje strane, bliže levoj, visi mala resa. Dve zone vodoravnih nabora presecaju tkaninu i najverovatnije su tragovi starog presavijanja. Dokumentacija zbirke opisuje svilu kao svetovnu tkaninu prilagođenu crkvenoj upotrebi, a oslikane medaljone smatra aplikacijama u drugoj upotrebi. Odakle potiču, ne kaže.

Sudeći po njihovom odnosu prema širini tkanine, prečnik medaljona iznosi otprilike trinaest do četrnaest centimetara. Oko slikane površine pruža se nepravilan zlatni okvir; zlatna pozadina predstave nastavlja se do njega, tako da se svaka scena izdvaja na crvenom kao svetli disk.

Raspored nije ravnomeran. Srednji i donji red imaju po četiri medaljona. Gornji ima tri, pomerena udesno, a gornji levi ugao ostaje prazan, sa dovoljno mesta za još jedan medaljon. Ne možemo reći da li je tu nekad bila dvanaesta scena ili je onaj ko je šio celinu imao na raspolaganju samo jedanaest. Na svili se ne vide sa sigurnošću tragovi ranijeg šivenja.

Od Blagovesti do Vaznesenja, uz dva odstupanja

Kojim redom idu scene? Ako se krene od donjeg levog ugla i svaki red čita sleva nadesno, penjući se red po red, pripovest se odvija gotovo pravilno. Donji red počinje Blagovestima. Anđeo u crvenom himationu prilazi sleva Bogorodici, koja stoji uspravno ispred građevina. Slede Rođenje Hristovo, jedna od najoštećenijih scena celine, Sretenje, sa likovima okupljenim pod crvenim ciborijumom, i Krštenje, gde Hristos stoji u vodi između Preteče levo i anđela desno. U srednjem redu Vaskrsenje Lazarevo prikazuje mrtvaca obavijenog pokrovima, uspravnog na otvoru groba. Potom dolaze Raspeće, Oplakivanje, sa telom položenim na ploču i praznim krstom u pozadini, i Skidanje s krsta, gde se jedan lik dole desno saginje nad Hristovim stopalima. Gornji red ima Ulazak u Jerusalim, sa Hristom na životinji kako ide ka gradskoj kapiji. Zatim dolazi Silazak u ad, sa Hristom u svetloj odeći u sredini, između dve grupe likova. Poslednje je Vaznesenje. Gore Hristos u slavi koju nose anđeli, dole Bogorodica među učenicima.

Hronološki redosled prekida se na dva mesta. Ulazak u Jerusalim, koji u Jevanđelju po Jovanu sledi posle Vaskrsenja Lazarevog, dospeo je u gornji red. Oplakivanje je, opet, stavljeno pre Skidanja s krsta. Možda su se pomeranja desila kada su medaljoni našiveni na novu tkaninu. Možda, pak, onaj ko ih je raspoređivao nije smatrao neophodnim da pripovest prati doslovno. Jedno ne isključuje drugo.

Iz izbora nedostaju Preobraženje, Pedesetnica i Uspenje Presvete Bogorodice, kako napominje dokumentacija zbirke. Celina, osim toga, obuhvata dve scene Stradanja koje ne pripadaju uobičajenom ciklusu Dvanaest velikih praznika, Skidanje s krsta i Oplakivanje. Jorgos Kakavas, objavljujući kritski triptih sa scenama Dvanaest velikih praznika iz druge polovine 16. veka, primećuje da su scene Stradanja bile omiljene na kritskim triptisima 15. i 16. veka. Triptih koji on proučava nema ih. Naglasak na mrtvom Hristu u skladu je sa prisustvom njegovog lika u ukrasu aera. Ipak, ne možemo znati da li je izbor učinjen za ovu tkaninu, budući da su medaljoni u drugoj upotrebi. Moguće je da su bili odabrani za neki drugi predmet pre nego što su dospeli na današnju crvenu svilu.

Raspeće izbliza

Medaljon sa Raspećem na zlatnoj pozadini: levo Bogorodica i dve žene, desno Jovan i vojnik sa štitom, u podnožju krsta lobanja
Raspeće, oslikani medaljon aera sa scenama Dvanaest velikih praznika, pripisan 16. veku. Muzej manastira Limonos, Lezbos.

Raspeće, drugo u srednjem redu, očuvano je bolje od većine scena i izbliza pokazuje rad slikara. Na tablici na vrhu krsta natpis se čita samo delimično. Na vodoravnoj gredi, desno i levo od glave, razaznaju se velika slova natpisa Raspeća. U gornjem delu medaljona, sa obe strane tablice, nalaze se dva mala diska, crveni levo i tamni desno, koji predstavljaju sunce i mesec. Hristos, sa oreolom, mrtav je, glave nagnute. Telo mu se snažno savija, pa se karlica pomera ulevo od posmatrača. Rebra su iscrtana nizom lukova, perizoma je data bledim tonovima okera i deluje gotovo providno, a stopala počivaju na podnožniku. Iza likova vidi se jerusalimski zid, sa kulama koje se uzdižu otprilike do visine grudi Raspetog.

Dobar deo ovih elemenata javlja se i u drugim predstavama paleološkog doba. Aleksandra Trifonova, proučavajući jednu ikonu iz Varne, smatra krivinu Hristovog tela u obliku „obrnutog S” elementom njegovog realističnog prikaza. Piše i da se Bogorodičin gest, s jednom rukom ispred grudi, široko proširio u istom periodu, a zapaža i da se jerusalimski zid često javlja u Raspećima paleološkog doba. Na medaljonu iz Limonosa Bogorodica stoji levo u tamnom maforionu, koji presecaju guste linije nabora boje okera. Jednu ruku drži na grudima, a druga se spušta ka krstu. Iza nje stoje još dva ženska lika sa oreolima, jedan u crvenoj odeći.

Naspram nje, jevanđelist Jovan naslanja glavu na ruku, u gestu tuge. Trifonova razmatra jednu srodnu varijantu tog gesta, u kojoj se ožalošćeni učenik dodiruje po bradi. Jovanov tamnozeleni himation, preko crvenog hitona, obrazuje na butinama koncentrične, gotovo spiralne nabore. Iza njega, uz desnu ivicu, stoji vojnik sa oreolom i crvenim plaštom, okruglim štitom sa zrakastim ukrasom i kopljem, po svoj prilici kapetan iz jevanđelske pripovesti. U podnožju krst stoji na tamnom brežuljku. Ispod, u mračnom otvoru stene, vidi se mala lobanja, prema ikonografskom predanju Adamova.

Celu slikanu površinu prekriva gusta mreža pukotina. Oštećenja, koja se vide kao svetle mrlje, zgušnjavaju se u zlatnoj pozadini gornjeg dela i blizu okvira. Tu je zlato izlizano i ispod sebe otkriva podlogu svetle boje.

Slikarstvo, radionica, datovanje

Dokumentacija zbirke nalazi u minijaturama odlike kritske škole: konzervativnost, svestan povratak paleološkim i ranim postvizantijskim uzorima, klasicističku jednostavnost i odsustvo izraženih zapadnih uticaja. Slikarstvo potvrđuje dobar deo toga. Na licima se razaznaje taman proplazmos, to jest osnovni tamni sloj inkarnata, sa retkim svetlim osvetljenjima preko njega. Nabori odeće crtani su geometrijskom stilizacijom. Paleta počiva na crvenoj, dubokoj zelenoj i okerima, koji se ističu na zlatnoj pozadini.

Na kritskom triptihu koji je objavio Kakavas vidi da ikonografski tipovi potiču iz paleološke tradicije, onako kako su je učvrstili kritski slikari 15. veka. Na bočnim krilima istog dela uočava i mletački manirizam, a hvali i minijaturističku veštinu slikara. Na medaljonima iz Limonosa veština u malom formatu je očigledna. Zapadnih manirističkih elemenata nema. Arhitektonske pozadine i pejzaži ostaju u okvirima konvencija vizantijskog slikarstva.

Datovanje u 16. vek, koje dokumentacija smatra najverovatnijim, zasniva se na stilu. Dokumentacija ne pominje datovani natpis ili ispravu koja bi ga potkrepila. Za tkaninu podaci zbirke kažu da je mlađa, ne navodeći koliko; na drugom mestu ostavljaju otvorenom mogućnost da je savremena minijaturama. Materijal na kome su medaljoni oslikani ostaje neodređen u dokumentaciji zbirke.

Izvori i literatura

Betancourt, R. (2015). The Thessaloniki Epitaphios: Notes on Use and Context. Greek, Roman, and Byzantine Studies, 55(2), 489–535.

Podelite ovaj članak

Citirajte ovaj članak

Kako citirati ovaj članak

Chicago

Pafilis, T. M. „Aer sa scenama Dvanaest velikih praznika iz manastira Limonos“. Grčka enciklopedija umetnosti i kulture, 19. novembar 2026. https://www.elpedia.gr/sr/aer-dvanaest-velikih-praznika-manastir-limonos/.

APA

Pafilis, T. M. (2026, 19. novembar). Aer sa scenama Dvanaest velikih praznika iz manastira Limonos. Grčka enciklopedija umetnosti i kulture. https://www.elpedia.gr/sr/aer-dvanaest-velikih-praznika-manastir-limonos/

MLA

Pafilis, T. M. „Aer sa scenama Dvanaest velikih praznika iz manastira Limonos“. Grčka enciklopedija umetnosti i kulture, 19. novembar 2026, https://www.elpedia.gr/sr/aer-dvanaest-velikih-praznika-manastir-limonos/.

Harvard

Pafilis, T. M. (2026) „Aer sa scenama Dvanaest velikih praznika iz manastira Limonos“, Grčka enciklopedija umetnosti i kulture, 19. novembar. Dostupno na: https://www.elpedia.gr/sr/aer-dvanaest-velikih-praznika-manastir-limonos/.